Osnovna škola Šemovec

Jesenski vetrek zapuhao u Zlataru

Njegovanje kajkavskog izričaja duga je tradicija koju s ponosom njegujemo u našoj školi. Učenica sedmog razreda Stephany Težak sudjelovala je na 51. Zboru malih pjesnika u Zlataru s pjesmom posvećenom jesenskome vjetru koju je izražajno pročitala pred zlatarskom publikom.

„ Em nikaj ni slajše, ne čuje se rajše, neg dobri i dragi naš kaj!“

    (Dragutin Domjanić)

Unatoč epidemiološkoj situaciji koja nas prati već duže vrijeme i zbog koje su odgođene mnoge manifestacije, 51. Zbor malih pjesnika u Zlataru održao se 19. rujna u nešto manjem opsegu.

Od pristigla 257 radova iz 45 škola kajkavskoga govornog područja Prosudbena  je komisija u sastavu: prof. Željka Horvat -Vukelja, dr.sc. Ivo Kalinski i prof. Ivančica Tomorad, odabrala 52 pjesme koje su tiskane u zbirci Zbor malih pjesnika. Tu se našla i pjesma Jesenski vetrek koju je napisala Stephay Težak, a dio je četvrte cjeline zbirke pod naslovom Megla.

Obučena u narodnu nošnju i vođena ponosom njegovanja kajkavske riječi i kulturne baštine svoga kraja, Stephany je predstavila pjesmu o razigranome i pomalo nestašnom vjetru, njegovim neobičnim dogodovštinama i djelima, ali mu ipak na kraju sve oprostila jer ga u potpunosti razumije.

Svi su sudionici manifestacije još jedanput pokazali koliko hrabro i ponosno njeguju tradiciju pisanja i kazivanja poezije na kajkavštini što je iznimno veliko bogatstvo i značaj za kajkavsko govorno područje.

Valentina Barulek Boltižar

Jesenski vetrek

Z mrzlimi me prsti tecne,

v lasi se vplete,

igra se z njimi kak malo dete.

Kak da nekomu inat tira,

fijuče,

frliče,

cvili

 i neče mu dati mira.

Liste na drevju trga,

po trovi ga nosi,

kam god obrne, nikomu se ne mili.

O, jesenski vetrek, reči ti meni

ko te je poslal kaj kapu z glave mi hičeš,

ko ti je rekel da listje po nakli ričeš,

zakaj se tak fletno v škedej zabuhavaš

i čez sosedove roženice  napelavaš?

Postiham si došel,

a onda se v moj oblok  zabušil.

Tak je zacvilelo kak da je vlak zakočil!

Grane si strgal,

paperje si nosil,

teglina s cvetjem hitil

kak da ga je ko pokosil.

Mislim si nekak da ti je već dosti sega,

zakaj bi se drugač tak srdito zatiraval s brega.

Nikaj ti ja ne zamerim, vetrek moj dragi,

se te razmim – star si, umoran, zdelan i jadni.

Zakaj je život negda takvi?

O, jesenski vetrek, reči ti meni!